19 Feb Povijest cigare

Nitko točno ne zna kada je prvi put zasijan duhan, ali nema sumnje o podatku gdje je to točno bilo. Neosporno, prastanovnici američkog kontinenta bili su prvi koji su tu biljku, koja izvorno potječe s poluotoka Yucatán u Meksiku, kultivirali i pušili. Sa sigurnošću su je koristili Maye s područja Srednje Amerike i kada je ta kultura uništena, njezina rastjerana plemena donijela su duhan kako u Južnu tako i u Sjevernu Ameriku, gdje je najvjerojatnije prvo našla svoje mjesto u plemenskim ritualima kod indijanaca rijeke Mississippi. Ostatku svijeta duhan je tada bio nepoznat sve do, spomena vrijednog, putovanja Christophera Columbusa.

Sam Christoph Columbus nije bio previše impresioniran tim običajem, ali ubrzo su joj podlegli španjolski i drugi europski pomorci a nakon njih osvajači i kolonijalisti. S povratnim conquistadores (osvajačima) stigao je običaj pušenja cigara do Španjolske i Portugala. Ubrzo je taj običaj postao znak blagostanja i uz pomoć francuskog diplomata Jeana Nicot (moguće je da od tog imena potječe riječ „Nikotin“ i da je biljka dobila po njemu latinsko ime nicotiana tabacum) uvezena je u Francusku. U Engleskoj je Sir Walter Raleight bio zaslužan za uvođenje duhana i pušenja kao nove mode.

Riječ „Tabak/Tabacco“ nastao je prema proširenom mišljenju modifikacijom riječi „Tobago“, imena jednog od karipskog otočja. Druga teorija govori da je nastala iz naziva jedne meksičke provincije „Tabasco“. Iznovice pojam „cigar“ izveden je iz riječi sikar, riječ koju su Maye koristili za „pušenje“. Iako su u Virginiji prve plantaže duhana nastale već 1612., u američkim kolonijama većinom se pušilo lule. Cigara tamo najvjerojatnije nije stigla prije 1762., sve dok se Israel Putnam (kasnije general u američkom ratu neovisnosti) nije vratio s Kube, gdje je služio kao zapovjednik britanske vojske. Kad je stigao u svoju domovinu Connecticut – područje gdje su već od 17.st naseljenici (i to prije Indijanaca) sadili duhan – donio je selekciju Havanna-cigara i veliku količinu kubanskog duhana.

Ubrzo su na području Hartforda izgrađene tvornice cigara i pokušalo se zasaditi sjeme kubanskog duhana. Oko 1812. godine rodili su prvi duhanski listovi i dan danas se isporučuje Connecticut Tabacco, jedan od najboljih wrappera (capa) izvan granica Kube. Početkom 19.stoljeća u SAD se nisu samo uvozile cigare iz Kube nego je pokrenuta i domaća proizvodnja.
Navika pušenje cigara proširila se (suprotno od drugih načina uživanja duhana) Europom preko Španjolske, sve do Seville, gdje se od 1717.godine izrađuju cigare od kubanskog duhana. Već su 1790. sjevernije od Pirineja, u Njemačkoj i Francuskoj, nastajale male tvornice cigara. Ali tek nakon napoleonskih ratova (1806. – 1812.) u Francuskoj i Engleskoj pušenje cigara postalo je popularno, s povratkom engleskih i francuskih veterana, koji su proširili taj običaj, prethodno ga upoznavši u Španjolskoj. Tada je šmrkanje duhana skoro istisnulo pušenje lule i tada je u modu došla cigara. Proizvodnja tzv. segars počela je u Engleskoj 1820.godine, a već 1821. bio je potreban parlamentni zakon za regulaciju uvjeta proizvodnje. Na temelju novog uvoznog poreza već su tada u Engleskoj cigare postale luksuzni proizvod.

Ubrzo je u Europi nastala potražnja za cigarama visoke kvalitete, i Sevillas, kako su zvali španjolske cigare, su ubrzo istisnute s tržišta od onih s Kube (koja je tada još bila španjolska kolonija) i to zahvaljujući dekretu španjolskog kralja Ferdinanda VII. iz 1821.godine koji potiče proizvodnju kubanskih cigara. U Engleskoj i Francuskoj je među gospodom pušenje postalo toliko raširen običaj da su njima u europskim vlakovima dodijelili zasebne vagone za pušenje, a u klubovima i hotelima uredili prostorije za pušenje. Čak je i kreirana „kućna jakna“, koja je odjeću trebala zaštititi od dima cigare. I dan danas se za crno večernje odijelo na francuskom i njemačkom jeziku kaže „Smoking“. Krajem 19.stoljeća cigara je uz Porto ili Brandy nakon večere, kad bi se gopođe povukle, postala čvrsta tradicija. Veliki sljedbenik ove tradicije i mode bio je Princ od Walesa (kasnije kralj Edward VII.) – na žalost njegove majke, kraljice Victorie, koja uopće nije vidjela užitak u tome.
U Americi pušenje cigare je do građanskog rata bila jedva zastupljena pojava, iako je John Quincy Adams, od 1825. šesti predsjednik SADa, bio strastveni pušač cigara. Domaće cigare od kubanskog duhana „Havanna“, kao i istoimene cigare Havanna, proizvedene na Kubi, bile su ekstremno skupe. „Havanna“ je postala pojam. Neke od najboljih domaćih cigara nastale su u tvornici Conestoge, Pennsylvania, gdje je proizvedena „Storgie“ – duga cigara. Krajem 19.stoljeća cigara je postala statusni simbol i taj je zaštitni znak, „Storgie“, dobio na važnosti. Tako je postojala, npr. cigara Henry Clay, nazvana po jednom senatoru. Nakon smanjivanja poreza 70tih godina 19.stoljeća konzumacija cigara se povećala, a domaća je proizvodnja još više porasla. 1919. Thomas Marshall, potpredsjednik Woodrow Wilsona, izjavio je u Senatu: „Sve što ova država zaista treba jest jedna dobra cigara od 5 centa“ – cilj koji se ostvario tek 40 godina kasnije, kad su strojevi omogućili povoljniju proizvodnju cigara.

Strojna izrada cigara uvedena je tek u dvadesetima ( na Kubi je Por Larrañaga igrala pionirsku ulogu) i ručna izrada u SADu je pala sa 90% 1924.godine na 2% krajem 50tih godina.
Na Kubi, gdje je cigara postala nacionalni simbol, razvoj je protekao na drugačiji način. Od 16.stoljeća puno seljaka postalo je vegueros (tako su se nazivali oni koji su kultivirali duhan) i zbog porasta izvoza duhana borili su se sa veleposjednicima. Neki su postali zakupci, drugi su bili prisiljeni raskrčiti zemlju da ju mogu obraditi. Tako su nastala područja kao Pinar del Rio i Oriente.
Sredinom 19.stoljeća, kad je trgovanje s duhanom bilo slobodno, postajalo je 9500 plantaža, a u Havanni i u drugim gradovima rastao je broj tvornica (na vrhuncu tog razvoja bilo ih je 1300, a početkom 20.stoljeća bilo ih je samo 120). Izrada cigara postala je potpuno razvijeno zanimanje. Uglavnom se izvozilo u SAD, dok 1857. nisu postavili carinske barijere. U tom vremenu počelo je razlikovanje sorti i formata i uvedene su drvene kutije za cigare i cigar band (markica na cigari).

U vremenu dok je industrija rasla, izrađivači cigara stvarali su jezgru radne klase. Pritom je uvedena jedinstvena institucija, koja još i danas postoji; tijekom izrade cigara postojao je profesionalni pripovjedač, koji je čitao literarna, politička i druga djela renomiranih autora poput Émile Zola, Alexandre Dumas i Victor Hugo da bi se izrađivače zabavilo ili unapređivalo njihovo obrazovanje. U zadnjoj četvrtini 19.stoljeća Kubanci su stalno bili izloženi političkim nemirima koji su izazvani borbom za neovisnost od Španjolske. Posljedica toga je da se velik broj proizvođača cigara iselio na susjedna otočja, Jamaiku i SAD. Ubrzo su ondje izgradili tvornice za izradu cigara, a potom i u Kingstonu, Tampi i Key Westu.

Ti Kubanci u egzilu pridonijeli su uspjehu pobune protiv Španjolske koju je vodio kubanski nacionalni heroj José Martí 1895. godine, a kasnije ti angažirani radnici tvornice cigara igraju važnu ulogu u političkom životu na Kubi. Martijeva zapovijed za pokretanje ustanka simbolično je predana od Key Westa do Kube u jednoj cigari. I nakon revolucije Fidel Castra protiv Generala Batiste 1959.godine radnici tvornica cigara ostali su i dalje u centru političke svijesti. Kad je Castro počeo nacionalizirati kubansku i stranu imovinu, 1962. godine Amerikanci su Kubu stavili pod embargo, poslje čega je bilo ilegalno izvoziti Havanna cigare u SAD, osim malih količina, za osobnu upotrebu. Kubanska industrija cigara, većinom pod američkim vodstvom – kao i sve ostalo, nacionalizirala se i potpala pod vodstvo državnog poduzeća Cubatabaco koje je imalo monopol.

Velik broj razvlaštenih vlasnika tvornica cigara, kao što su obitelji Palicio, Cifuentes i Menéndez, bježali su iz zemlje i ponovno odlučili podignuti proizvodnju gdje su se često koristila ista imena kao i na Kubi. Zato se sad cigare imenom Romeo y Julieta, H. Upmann i Partagas proizvode u Dominikanskoj Republici, La Gloria Cubana u Miamiju, Punch i Hoyo de Monterrey u Hondurasu kao i Sancho Panza u Meksiku. Kod Montecruz cigare se samo malo izmijenilo ime Montecristo; koja se na početku proizvodila na Kanarskim Otocima, a danas u Dominikanskoj Republici. Ta sorta kubanskog imena po okusu nemaju nikakvu vezu s onim cigarama iz Havanne, koliko god su dobro napravljene. Nastali su i novi brendovi kao Don Miguel, Don Diego i Montesino. Nakon razvojne faze koja je trajala dva desetljeća, i obilježilo ju je kubansko, dominikansko i američko društvo, Dominikanska Republika je u devedestima doživjela brzi rast industrije cigara. Više nego bilo koja druga država profitirala je od novog entuzijazma američkih pušača prema ručno rolanim cigarama koju je dodatno pokrenuo Magazin Cigar Aficionado, čije se prvo izdanje pojavilo u rujnu 1992.godine.

Početkom desetljeća porasla je prodaja cigara iz Dominikanske Republike u SAD-u za 5% godišnje. 1993. plasirano je 55 milijuna na američko tržište, što je povećanje prometa za 18%. 1994. godina donijela je daljnje povećanje prometa za dodatnih 20%, pri čemu je nekoliko tvornica moglo povećati proizvodnju za skoro 40%. Proizvođači u Dominikanskoj Republici suočeni su s problemom nabave dovoljne količine kvalitetnog duhana, koji odgovara zahtjevu kvalitete ručno proizvedenih cigara.

Početkom devedesetih Kubi nije išlo dobro. Tijekom dvije godine, nakon raspada Sovjetske Unije BDP Kube, smanjio se za 50%. To se najmanje odrazilo na industriju cigara jer duhan; sirovina o kojoj je ovisna, raste na otoku. Ipak, i u toj grani industrije dolazi do nestašice. Tako npr. nedostaju umjetno gnojivo, materijali za ambalažu i banalne stvari poput konca, koje su uvezene iz istočnog bloka.

Ni vrijeme nije mazilo Kubu. Izvanredne količine padalina smanjile su urod duhana u Vuelto Abaju 1991. i 1992. godine. U ožujku 1993. stigla je velika oluja, koja je New York zatrpala snijegom visine 3m i uništila gotovo čitavi urod u području Partida, gdje se sadi duhan za wrapper. Dok je proizvodnja Havanna cigara 1990. godine dosegla skoro broj od 80 milijuna, 1994. godine jedva dosegla 50 milijuna komada. U tom periodu ljubitelji cigara iz cijelog svijeta teško su došli do svojih omiljenih Havanna cigara. Ali na samoj Kubi situacija je bila još dramatičnija. Proizvodnja cigara za domaću potrošnju, koja je 1990. godine iznosila 280 milijuna cigara, drastično se smanjila i uvedena je mjera racionalizacije.

Kubanci su naviknuti na jad. Odmah nakon revolucije pala je stopa izvoza na 30 milijuna cigara. Habanos S.A preuzela je od državne firme Cubatabaco marketing za Havanna cigare. Od 1995. godine Habanos S.A organizira poslovanje sa stranim partnerima u čvrstoj valuti, tako da jamči daljnu opskrbu materijala za urod i proizvodnju.

Gotovo da ne postoji snažniji simbol od cigare za veliki kapitalizam i aristokraciju novca. Velika cigara među usnama jednog industrijskog magnata simbolizira moć, privilegiju i ugled – pogotovo novac. I tu postoji mala ironija jer Havanna cigare proizvode se u jednoj od posljednjih tvrđava komunizma.

Naravno da proizvodnja cigare nije ograničena samo na Kubu i Dominikansku Republiku. Jamaika preko 100 godina posjeduje vlastitu industriju proizvodnje cigara, isto tako i neke države Srednje Amerik, kao što su Meksiko, Honduras i Nicaragua, čija tradicija seže još i ranije. Ekvador danas proizvodi dobre wrappere, koji nose ime «Ecuador-Connecticut», a Brazil nudi kreacije cigara koje imaju jedinstvenu prepoznatljivu aromu.